Filozofija Muzike: F. Busoni

Apsolutna muzika ne nastaje iz pokušaja usuglašavanja unutarnjeg čovjekovog osjećaja i prirode; ona je hladna, prepuna taštine i podsjeća na uredno razmještene notne stalke, na odnos tonike i dominante, izvođenja i kode. Možda bi takvu muziku, po mišljenju Buzonija, trebalo nazvati arhitektonskom, simetričnom ili raspoređenom jer su kompozitori svoj duh prenijeli u oblik koji je bio najbliži njima i njihovom vremenu.

Oni koji su potom došli nastojali su biti zakonodavci: njihov duh, njihove osjećaje i njihovu individualnost identificirali su sa simetričnim formama i ne mogavši ​​sami stvore ni duh, ni osjećaje, ni vrijeme, oni su tu formu zadržali kao simbol i kao štit proglasili za najviše uvjerenje. U obliku koji su stvaraoci uzeli da bi u njemu izložili svoje misli, zakonodavci su vidjeli ono što je jedino u muzici realno. To je i razlog tolikim zahtjevima za izvornošću koji se postavljaju stvaraocima da bi se istovremeno odbacivao svaki pokušaj za nekom originalnošću kad je riječ o formi. Tako oni potonji, zakonodavci, od muzičara traže da se pridržavaju formi koje su prethodno kod njih pronašli i hipostazirali ih kao kvintesenciju muzike. Ako se divimo Mozartu i ako ga obo-žavamo, onda to ne činimo zbog njegove tonike i dominate, zbog izvođenja i koda.

Skladatelji su najbliži apsolutnoj muzici, odnosno pramuzici, ne u glavnim temama već onda kad se ponašaju nekonvencionalno, kad fantaziraju ne težeći da u dijelu uspostave strogu arhitektoniku; tome su se najviše približili Betoven i Bah, ovaj zadnji u njegovim fantazijama za orgulje (a ne fugama) kome otkriće temperovanom muzike otvara neograničene nove mogućnosti. Zato su za Buzonija Bah i Betoven početak a ne nedostižni vrhunac muzike; tu nije riječ o onom što je od ovih skladatelja realizirano u usporedbi istog s djelima drugih stvaralaca; radi se o njihovom odnosu spram muzike, spram same mogućnosti muzike, spram muzike u njenom idealnom smislu. Nakon Bacha i Beethovena nedostižnim ostaju njihov duh i njihovi osjećaji i na njih ne utječe promjena vremena. Ono što u muzici treba unapređivati, to su njezine izražajne forme i njena sloboda. Za razliku od Wagnera, koji je u orkestarskom zvuku dotakao obzorje svijeta, po riječima Buzonija, naglasivši izražaj-nost muzike, ali je pritom potčinio sustavu, i koji je muzici dao granice, putevi koje otvara Betoven putevi su za mnoge generacije.

Buzón je izrazito protiv programske muzike koja se uvijek povodi za nekim pjesničkim ili programima koji su zapravo filozofija; ona nastaje korištenjem usputnih pomoćnih sredstava i u njima se ispunjava: zvuk se osipa do šuma, oponašaju se zvuci prirode, sve već viđeno, dodaju se poznati simboli i signali ( trube, sirene, ritmovi koračnica), te takva muzika zaostaje za Muzikom kao što voštane figure zaostaju za spomenicima. Muzika zaneta sitnim, beznačajnim stvarima, izgubljena u ponavljanju i opisivanju postojećeg nema ništa s pravom Muzikom kojom odzvanja svemir.

Zadatak muzike nije u opisivanju realnog svijeta, već u opisivanju nečujnih, nevidljivih, neizrecivih stanja duše i tu je buzón prethodnik Jankeleviča, ali i kritičar svekolike novatorski muzike druge polovine XX stoljeća. Budući da je bio i sam vrstan interpretator, te da se dobro razumio u sve probleme i tog umijeća, buzón interpretaciji daje jednako visok rang kao i samom stvaranju; uostalom i samo stvaranje je interpretacija, uvođenje u postojanje nečeg što odvajkada već postoji; porijeklo interpretacije je po njegovom mišljenju u istim onim slobodnim visinama odakle dolazi i sama muzika.

Zadatak interpretacije je da muziku čuva od pada u obično, zemaljsko, profano i da je u takvim kritičkim situacijama uzdiže do visina u kojima ona može slobodno da postoji. Lebdenje je stanje koje muzici najviše odgovara. Njen prostor je slobodan prostor. Ona može postojati samo u nesputanosti. U nastavku pročitajte i šta je imao da kaže filozof Platon o muzici.