Ivo Andrić i mudre izreke

Ivo Andric je zivio od 9. listopada do 13. ozuljka 1975.Rodio se u mestu zvano Dolac koje je bilo kod Bosne i Hercegovine a umro je u Beogradu u Srbiji.On je bio srpski i hrvatski pjesnik,prozaik,diplomat iz Bosne i Hercegovine i knjiveznik.
Dobio je Nobelovu nagradu za knizevnost u 1961. godini.Ivu Andricu je otac Antun Andric bio sudski podvordnik i umro je kada je imao 2 Ivo Andric imao 2 godine.Majka od Ive Andrica se zvaka Katarina Pejic i kada mu je otac umro on je sa svojom majkom otisao da zivi kod oceve seste koja se zvala Ana i njenog muza Ivana Matkovsika koji je bio granicni policajac. Kada je zavrsio osnovnu skolu odlucio je da upise sarajevsku Veliku gimnaziju koja je tada bila najstarija
bosanskohercegovacka srednja skola.Dobio je stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog drustva „Napredak“ .
Andric je  1912 godine zapoceo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveucilišta u Zagrebu.
Kasnije je uspesno zavrsio studije u Becu i Krakovu.Andricevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi (“Ex Ponto, “Nemiri”), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak citanja tekstova kršcanskoga egzistencijalista Kierkegaarda.
Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andricevim okretanjem pripovjednoj prozi i,
na jezicnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u vecem broju djela stvorilo cudnu
mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – cesto fratri ili kršcanski i muslimanski puk
iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjackih ijekavskih ili ikavskih dijalekata).
Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andriceva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima.
Romane «Na Drini cuprija» i «Travnicka hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od
Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospodica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u
sjeni navedenih romana. Kritici cesto svrstavaju medu romane dulju pripovijest «Prokleta avlija»,
koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andriceva pripovjedackoga umijeca.
Djela Ive Andrica su:Ex Ponto , Nemiri , Put Alije Đerzeleza, Pripovetke I, Pripovetke II
, Njegoš kao tragicni junak kosovske misli , Pripovetke, II , Na Drini cuprija ,
Travnicka hronika ,
Gospodica , Rzavski bregovi , Nove pripovetke ,  Prica o vezirovom slonu , Sjeme iz Kalifornije ,
O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru , Prokleta avlija , Lica , Zapisi o Goji , O prici i pricanju ,
Žena na kamenu , Sabrana djela, 1-10 , Goya , Sabrana djela Ive Andrica, 1-17 , Omerpaša Latas ,
Kuca na osami , Znakovi pored puta i Sabrana djela Ive Andrica 1-17 .
Njegovo najpoznatije djelo je “Na drini cuprija”
Slobodno mozemo reci da je Ivo andric bio veoma mudar i inteligentan covek,takodje je rekao i par
veoma mudrih izreka koje se i dan danas citiraju,a oni su:
Ima ljudi ciji je život trag u vodi. Nevidljivi su, necujni, nestvarni, bez otisaka u pešcanoj
pustinji covecnosti. Ne znamo odakle su medu nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli.
Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše,
od njihove moci ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.
Cudno je, koliko je malo potrebno da budemo srecni i još cudnije kako cesto nam baš to malo nedostaje.
Zašto od svih stvorova samo covjeku dano da može da zamrzi svoj život?
Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se covjek nece moci nagledati.