Između blaženosti i ekstaze

Blaženost donosi karakterističan kaos, sebi svojstvenu zbrku, svoj smijeh, suze, kreativnost, pjesmu. A čovjek prosto mora da se umori od toga – zato što je to iscrpljujuće. Ne možete sve vrijeme biti ekstatični. Prije ili kasnije ćete poželjeti otići u drugu krajnost: tišinu.

Ekstaza je logičan završetak svega što je lijepo, strastveno, intenzivno, ali budući da je ona sama vrhunac strasti i intenziteta, ne možete dugo ostati na tom vrhu. Morate se vratiti u duboke, tamne doline tišine kako biste se odmorili, zaspali, obnovili.

Zato se javlja želja za tišinom, ogromna čežnja za tišinom i naravno da osjećate kao da ćete u njoj izgubiti svu svoju kreativnost, svu radost. I sa tih vrhunaca zadovoljstva, prirodno je da tišina izgleda prazno, pa čak i sama ideja odlaska u tišinu izgleda ubistveno-zavodljivo, zabavno, očaravajuće, ali i samoubilački takode, zato što ćete izgubiti svoju pjesmu, svoju igru, a pojaviće se i tuga . Ali, čak i kada se javi tuga, čovjek treba da se prikloni tišini, mora uđe u te tamne doline koje su naoko prazne, koje izgledaju kao smrt. Odatle strah, odade zastrašujući osjećaj.

Oni koji su pokušali živjeti bez prekida na vrhuncu ekstaze, ostali su samo pjesnici; takvi ljudi nisu mogli postati misoci. Nekoliko njih je pokušalo, ali su oni morali pronaći određenu relaksaciju na tim vrhovima. Zato su svi pjesnici, svi kreativni ljudi – slikari, igrači, pjevači – prije ili kasnije postali ovisnici opojnih droga, jer je uzbuđenje bilo prejako. Čovjek mora sve zaboraviti.

Nije slučajno što su još od davnina, pjesnici uvijek bili zainteresirani za neku od psihodeličnih droga. U Rig Vedije to bila soma, sada je to LSD ili marihuana; kreativni ljudi su upotrebljavali razne opijate. Za to postoji logičan razlog, a to je što nitko ne može bez prekida živjeti na vrhuncu uzbuđenja – to će ga ubiti. Ako ne postanete tihi, onda je jedini način da to izbjegnete neprekidno, strastveno, grozničavo stanje uz pomoć nekog opijata – alkohola, opijuma, ili nečeg sličnog ..

Ljudi koji su se odlučili za tu tihu dolinu, koji su živjeli u tišini – počinju se plaše vrhunske ekstaze, zato što osjećaju da će s vrhuncem ekstaze izgubiti svoju tišinu. Oni su redovnici; za ovakve ljude su napravljeni manastiri. Ovi su se ljudi preselili u skrivene pećine Himalaja i neke druge planine, da se nikada ne vrate u svijet, da ne ulaze ni u kakve odnose, da ne vole, jednom riječju, da više ne žive. Živjeli su na krajnjem minimumu, samo da bi očuvali tišinu koju su postigli, ali su tako postajali hladni. U početku im je ta hladnoća sigurno prijala, ali su se uskoro suviše ohladili, do te mjere da su ličili na mrtvace.

Kao što iz svoje kuće izlazite na sunce kada u njoj počinje da biva suviše hladno, ili ulazite u ugodnu hladovinu kada napolju postane suviše vruće … jesu li ova dva međusobno suprotstavljena? Da li vam je potreban veliki napor da izađete iz sobe ili da se ponovo vratite u nju? Tu se uopće ne postavlja pitanje – jednostavno ustajete i izlazite, to je vaša kuća, to je vaš vrt! I iste noge i isti hod vas izvode van i uvode unutra, samo se smjer razlikuje. Ponekad ste okrenuti ka unutra, a ponekad prema van.

Za kraj, evo i jedne izreke o životu: “Kao što dobro iskorišten dan dariva ugodan san, tako i dobro proživljen život dariva smirenu smrt.” Leonardo da Vinci