Kupi mi majko kameru!

Kako u hrvatskim medijima prepoznati prikriveno reklamiranje? To pitanje ima smisla u sredinama gdje je model reklamiranja u medijima doista prikriven pa ga, dakle, treba otkrivati, ali ne i u zemlji gdje novinar u središnjem dnevniku obavlja intervju ispod ogromnog plakata tvrtke u kojoj je njegova supruga direktorica marketinga ili kad urednik polovicu prihoda dobiva od tvrtke koju “profesionalno“ prati. Ili kad napiše antologijsku apologiju vlasniku najvećeg koncerna u zemlji (sjećate se – ono, kako voli svog bika pa ga ljubi među rogove). Ili kad jedan novinar u 2010. objavi u svojim “neovisnim“ novinama 52 afirmativna priloga o tvrtki u kojoj radi po ugovoru kao “konsultant za medije“.

Kada je prije dan, dva, ugledni zagrebački dnevnik objavio dramatični prilog o neodgovornom ponašanju građana Zagreba na raskršćima metropole pod naslovom “Zašto se ne postave kamere na križanja. Koga se štiti?“ malo kome nije bilo jasno kako je riječ o reklamnom prilogu. Naime, svakome tko si postavi elementarno pitanje: kome taj članak pogoduje (da tekst nikom ne pogoduje, vjerujte – nikad u hrvatskim medijima ne bi ugledao bijelog dana), pada na pamet samo jedan suvisli odgovor: tvrtki koja za Grad Zagreb nabavlja kamere. A to je King ICT, tvrtka-kćer M San Grupe d.d.

Kako to izgleda u praksi. Nakon što su formirali specijalni novinarsko-investigatorni tim koji je u policijskim automobilima obišao zagrebačka raskrižja. Oni su, piše u dramatičnom izvješću od kojeg se ledi krv u žilama kamerom zabilježili “uistinu šokantne prizore“: jurnjavu kroz crveno, sumanutu utrkivanja, pijane i jedva punoljetne vozače. Pa su na kraju horror priloga pozvali čitatelje da im pošalju što su oni doživjeli, čemu su svjedočili, a snime svojim mobitelom neki slučaj automobilskog divljanja. I  “čitatelji“ su se spremno odazvali novinskoj akciji “odrukaj susjeda“ te su redakciji počeli upućivati niz kritičkih opaski, poput: “Zanima me zašto nikada nije realizirana ideja o kamerama po križanjima? Koga se tu štiti? Normalne vozače sigurno ne. Ako je policija preopterećena kako tvrdi zašto se ovo ne realizira. To zaista ne bi bio tako velik trošak u moru raznih gluposti, a spasio bi se pokoji ljudski život.“ I eto nas u hipu – in medias res cijelog ovog medijskog projekta. Riječ je, dakako, o kamerama.

Do ove točke ništa nije upitno. Međutim, tu se put račva na dvije moguće alternative. Prva, da je to King ICT organizirao samostalno kako bi kroz masovni stav čitateljske javnosti o zaštiti ljudskih života dodatno “motivirao“ gradsku vlast na kupnju kamera, i druga, da su to napravili “u kompi“, Grad i King ICT, pri čemu tekstovi u “nezavisnim medijima“ služe kao katalizator buduće kupovine. Ono, kao, ne bi Grad trošio novce, naročito ne sada u vrijeme recesije i besparice, ali hrvatska javnost to od njih zahtijeva, a “u pitanju su ljudski životi“. Pitanje za milijun dolara: ako jedna kamera košta 70-ak tisuća kuna, koliko košta tisuću kamera koliko bi ih trebao imati jedan Zagreb da bi njegovi stanovnici bili sigurni? Tko bi to trebao platiti?

Za one sa slabijim pamćenjem, biznis Grada i King ICT s kamerama ušao je u anale hrvatskih mućki s javnim nabavama. Natječaj za nabavu i ugradnju 225 kamera u Zagrebu koji je pripao King ICT-u koji je u suradnji s manjom tvrtkom Rao predao doslovno u pet do dvanaest najpovoljniju ponudu na natječaju koji je raspisao Zagrebački holding. Konkurentska tvrtka Saan Računala dala ponudu od 16 milijuna, a onda se pojavio King ICT s cijenom od 15.999.999,00 kuna i osvojio posao (zajednička ponuda Tehnomobila, Eccos Inženjeringa, Securusa i Spana iznosila je 16,37 milijuna kuna). Dakako da je nakon sklapanja ugovora cijena King ICT-evih kamera skočila za desetak milijuna, ali, što je tričavih desetak milijuna kuna kad su “u pitanju ljudski životi“.