Moramo Li Se Zadovoljiti Onim Što Jesmo?

Neki ljudi misle da sve što trebamo naučiti kako bismo postali uistinu sretni jest voljeti ono što jesmo. Sve ovisi o tome što se misli pod „onim što jesmo.” Je li to neprestano kolebanje između zadovoljstva i nezadovoljstva, smirenosti i uzbuđenja, entuzijazma i ravnodušja?

Lako je prepustiti se takvom načinu razmišljanja dok naši porivi neobuzdano divljaju. To se može nazvati kompromisom, ili čak nekom vrstom predaje. Mnoge formule sreće inzistiraju na tomu da smo po prirodi spoj sjene i svjetla, te da moramo naučiti prihvatiti naše mane zajedno s našim pozitivnim kvalitetama. One tvrde da možemo riješiti većinu naših unutarnjih sukoba i pozdraviti svaki dan sa samopouzdanjem i olakšanjem ako se prestanemo boriti s vlastitim ograničenjima. Najbolji način je oslobađanje vlastite prirode: njeno obuzdavanje može samo povećati naše probleme. Ako već moramo izabrati, zasigurno je bolje živjeti spontano, a ne postati nestrpljiv, plakati od dosade ili mrziti samoga sebe. No nije li to samo način uljepšavanja života?

Možda je istina da „izražavanje sebe” i oslobađanje „prirodnih” poriva trenutačno olakšava naše unutarnje napetosti, ali još uvijek ostajemo zarobljeni u beskrajnom krugu uobičajenog načina života. Takav kolebljiv stav ne rješava ozbiljne probleme, jer ako smo u sebi obični, i ostat ćemo obični. Kao što je francuski filozof Alain napisao, „Ne moraš biti čarobnjak da se začaraš govoreći:,Takav sam kakav sam. Ne mogu tu ništa učiniti.'” Mi smo poput ptica koje predugo žive u kavezu, a kojemu ćemo se vratiti čak i kada nam se pruži prilika da odletimo.

Već smo se toliko naviknuli na naše mane da uopće ne možemo zamisliti kako bi nam život izgledao bez njih. Zavrti nam se u glavi već od same pomisli na promjenu. Ipak, razlog tomu nije činjenica da nam nedostaje energije. Neprestano težimo različitim smjerovima i bavimo se bezbrojnim projektima.

Tibetanska poslovica kaže, „Njima je šešir nebo puno zvijezda, a čizme su im inje,” jer idu kasno spavati i bude se prije zore. Ali ako pomislimo, „Trebao bih razviti altruizam, strpljenje, poniznost,” oklijevamo, govoreći da će nam te kvalitete na kraju doći same po sebi ili da one nisu vrlo bitne jer smo se sve do sada dobro snašli i bez njih. Tko može svirati Mozarta bez upornog i sustavnog rada? To se zasigurno ne može učiniti ako sa dva prsta lupkamo po tipkama klavira. Sreća je vještina, način življenja, a vještine se moraju naučiti. Kao što perzijska izreka kaže: „Strpljenje pretvara dudov list u svilu.” Pročitaje kako su poznati ljudi doživjeli sreću i njihove izreke o sreći.