Zagrebačke jagode, korupcija i gradska uprava

Jeste li se zapitali zašto su jagode koje se prodaju na štandovima postavljenim na najatraktivnijim lokacijama grada Zagreba dvostruko skuplje od onih na tržnici? Kako je moguće da se jagode koje su prskane prodaju kao ekološki besprijekorno čiste i organski uzgojene? Uostalom, čime se objašnjava da se jagode koje su Hrvatsku prvi put ugledale tek kad su prelazile državnu granicu, po Zagrebu prodaju kao autentični zagrebački proizvod? Gdje je poslovna logika u učestaloj praksi da netko tko iznajmi štand taj isti štand ostavlja prazan i po nekoliko dana ili ga skupo iznajmljuje drugima? Ili, kad smo već kod pitanja, zašto ni jednog od uličnih prodavača jagoda nikad nije provjerila ni jedna inspekcija? Kao i u bezbroj sličnih slučajeva, gdje god u Zagrebu bilo što ozbiljno zagrebali, naći ćemo sveprisutnu korupciju. Malu, srednju ili veliku.

Krenimo redom. “Udrugu uzgajatelja jagoda Grada Zagreba” osnovala je u Horvatima nadomak Zagreba u ožujku 2000. mala ali odabrana grupica ljudi s namjerom pružanja pomoći uzgajateljima jagoda vezano za unapređenje jagodičarske proizvodnje, načina i oblika plasmana proizvoda, adekvatnog uskladištenja te pomoći kod nabave neophodnog reprodukcijskog materijala. Od svojih prvih dana do danas udruga je pupčanom vrpcom povezana s Gradskim uredom za poljoprivredu i šumarstvo. Tako je, primjerice, tajnik Udruge, agronom Tihomir Boban, član Povjerenstva za voćarstvo Grada Zagreba, dok su predsjednik Marijan Herceg i dopredsjednik Pere Ljubičić kao sitni politički dužnosnici različitih političkih provenijencija financijski oslonjeni na Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo. Svi oni su u proteklim godinama dobivali izdašne potpore grada Zagreba. Tko im je redovito dodjeljivao potpore? Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo na prijedlog Povjerenstva za voćarstvo. Pojednostavljeno, davali su novce samima sebi, na temelju preporuka koje su davali samima sebi, a kontrolu zakonitosti vlastitih postupaka su trebali kontrolirati oni sami. Dakle, recept je jednostavan: osnuješ udrugu, prikačiš je na gradsku budžetsku sisu i slijedećih 10, 15 godina si miran, kao u onoj narodnoj pjesmi: “Alaj volim ovaj režim, lova kaplje, a ja ležim.”

Naime, udruga i njeni dužnosnici su redovito dobivali novce i potpore i kao fizičke osobe, što svaki od njih doista jeste, ali i kao pravna osoba. Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo plaćao je svih proteklih 12 godina njihove seminare, njihova predavanja, predavače, skupove, projekte. Davao im je i izdašne potpore koje uveliko nadilaze godišnju plaću prosječnog Zagrepčana. Uz to, Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo im je uz ostalo omogućio da dobiju besplatno štandove na najatraktivnijim lokacijama u gradu. Taj isti Gradski ured je izrijekom zabranio kontrolu nadležnih inspekcija koje bi trebale utvrditi jesu li jagode doista uzgojene u Zagrebu, a imamo vrlo pouzdane informacije i dokumente o njihovom španjolskom porijeklu, te da li su organski uzgojene tj. da nisu prskane i sl. kao što oni tvrde, ali nitko nije mogao kontrolirati budući da su uzgojene u Španjolskoj gdje hrvatska poljoprivredna inspekcija nije nadležna. Kako su štandove dobili besplatno, dečki su odlučili dodatno podebljati si budžet pa te iste štandove daju u podnajam – za prodaju knjiga, sira, bižuterije.

I što smo dobili? Kao prvo, imamo dvije kategorije hrvatskih proizvođača/prodavača jagoda: jednu, povlaštenu kategoriju, koja djeluje u interesnom osloncu na Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo i drugu kategoriju u koju spadaju svi ostali. Kao drugo, smjestili smo notornu koruptivnu aktivnost pod visoku zaštitu države. Kao treće, pomogli smo koruptivnoj hobotnici proširi svoje krakove. Na kraju, kad priđete bilo kojem od navedenih štandova ne samo da ćete biti prevareni i platiti isti proizvod dvostruko više, već ćete pomoći zagrebačkoj korupciji da raste i cvjeta, po sto put viđenom modelu – pokradu novce, a onda se lijepo svi skupa sakriju iza Rojsove logike: “Tko je jamio, jamio je.”